Priča:

Uvijek sam imala osjećaj da su moji roditelji dobri ljudi.
Pitali bi me idem li van s dečkima.
Družiti se, igrati košarku ili nogomet? Da.
Zanimaju li me dečki? Nikada.
Jednog dana mama me zamolila da sjednem za stol.
Pitala me jesam li ja gej?
Krenula sam plakati.
Bilo me strah.
Samo je rekla: “Znaš da si ti moje dijete i da te volim?”
Onda je i ona krenula plakati.
Dogovorile smo se da nećemo reći tati jer nije spreman.
Ja mu nisam htjela reći.
Riječi “pedere treba propucati sačmaricom” su još uvijek preglasno odijekivale u mojim ušima.
Prošle su godine.
Ja sam bila u dugogodišnjoj vezi.
U prizemlju sam čula svađu i mamin glas koji govori: “Da, tvoje dijete je gej!”.
Nakon toga tišina.
Pozvali su me dolje.
Tata je imao pitanja.
Neka su bila povrjeđujuća.
Bio je u šoku.
Bilo mi je to razumljivo.
Učili su ga da je gej nešto loše, a on ne misli da je njegovo dijete loše.
Zato je bio slijep.
Ja to nisam nikad skrivala, samo nisam eksplicitno rekla.
Na moje čudo, tata je rekao polubratu.
Oni su to prihvatili.
Kada je moja tadašnja cura prekinula sa mnom, iznenadio me riječima: “Ne plači dijete, ima drugih žena”.
Danas, mojim su roditeljima najvažnija dva pitanja:
1. Jesmo li moja cura i ja dobro?
2. Imamo li dovoljno za jesti?
U mojim očima, moji roditelji zaista jesu dobri ljudi.