Priča:

Odrasla sam tražeći pravila u svemu vjerujući da ću se bez pravila raspasti. Kao dijete bila sam tipično žensko – po pravilima – voljela sam haljinice, šminku, nakit, frizure, štikle; odrasla sam u ružičastoj sobi; Barbie mi je bila prvi idol; išla sam na ples i htjela biti balerina; slušala sam Taylor Swift; maštala sam o svom vjenčanju za savršenog muškarca, o dvoje djece i maloj slatkoj kućici s okućnicom. Jako me privlačio svijet slavnih i sve sam znala o njima! Pratila sam sve velike dodjele nagrada, od muzike do filmova. Htjela sam biti na crvenom tepihu s njima. Neka njihova imena su mi bile lozinke za sve i svašta, i muškarci i žene.

U 4. razredu osnovne škole, prijateljica Matilda mi je otkrila akronim LGBT i to je bio početak svega za mene. Mislim da ona nije svjesna koliko je bitnu ulogu igrala u mom životu. Odmah mi je pojam LGBT osoba bio prihvatljiv i logičan, do toga da sam čak izjavila da bi se svi trebali roditi kao biseksualci! U biti, 10-ogodišnja ja je htjela reći kako polazište ne bi trebao biti da su svi ljudi strejt dok se ne outaju i da outanja ne bi trebalo biti. Također mi je otkrila The Ellen DeGeneres Show i to je postao moj novi pouzdani izvor informacija o celebrityjima.

Nedugo kasnije, počela sam razmišljati o sebi i da li mi se sviđaju žene možda? Jako su lijepe, onako sređene na crvenom tepihu, na intervjuima, u filmovima, u glazbenim spotovima. Napravila sam popis u bilješkama na svom mobitelu celebrityja koji mi se sviđaju. Prvo je bio popis muškaraca, a onda se stvorio i popis žena. Došla sam do zaključka da sam biseksualka i s 13 godina rekla mami. U stanu od 70 kvadrata, bilo je dovoljno outati se samo mami jer je njeno vrištanje prenijelo poruku i ostatku ulice. Time mi je zatvorila vrata o bilo kakvom daljnjem razgovoru o mojoj seksualnosti (i dan danas su zatvorena). Znala me pitati puno puta imam li dečka i uvijek bih joj odgovorila da me dečki i veze ne zanimaju. No, nisam ni samoj sebi htjela priznati da sam htjela tada istražiti romantične odnose s drugima, bilo dečkima ili curama. Ali ne, ja sam to zatvorila i fokus stavila na školu i ulaganja u karijeru – to su bila pravila, očekivanja!
No, biti biseksualka nije bilo po pravilima! Pravila su da sam žena, da idem u školu, na faks, da radim, da se udam i rodim, zar ne? Od 13. godine ne znam koliko puta sam prošla kroz (ne)prihvaćanje same sebe. Osjećala sam se kao da lažem koju god stranu da odaberem i kao da sam samo htjela negdje pripadati. Uvjeravala sam se da ću se ionako udati za muškarca, ali što ako sam lezbijka i samo mi je prodana priča da moram biti s muškarcem? Celebrityji su mi predstavljali nekakvu treću opciju, jer su oni bili iznad svih tih pravila. I ne samo to, ljudi su im se divili i poštivali ih jer su oni bili ekstra, imali su ono nešto drugačije od ostalih. To sam htjela biti i ja.

S 20 godina odlučila sam da sam panseksualka jer me privlače ljudi, ne spolni organi. Par godina kasnije imala sam svoju „zen era“ pa sam odlučila da sam seksualno fluidna. Tad stvarno više nije bilo pravila, koja sam ionako prešišala jer nisam išla na faks i nisam imala karijeru, štoviše posvetila sam se plesu koji je oduvijek bio i trebao biti „usputni hobi.“

Danas sam u dugogodišnjoj vezi sa ženom, živimo zajedno, te sam kroz psihoterapiju došla do nekog mira po pitanju seksualnosti. Na početku ove veze, jaaaako me kopkalo koji je moj identitet jer bez nekog pravila, neke strukture, ja se raspadam (jer ne znam kako dalje). Ispada da se ipak neću raspasti (that we’re all just wingin it) i da mogu živjeti „negdje između.“ Okej mi je reći da sam lezbijka jer je to jedino iskustvo ozbiljnih partnerskih odnosa koje sam imala. Više volim kvir jer ostavlja mogućnosti. Hoću li jednog dana možda „završiti“ s muškarcem ili ću cijeli život provoditi sa ženama ili ću voljeti osobu koja ne pripada ni jednom od toga – trenutno ne mogu znati i nije potrebno trošiti energiju na etiketu. Ja znam tko sam, a za druge mogu biti kako god me oni vide. Uostalom, svi smo mi „negdje između“ jer se život događa negdje između.