Priča:

Općepoznato je i priznato da je za većinu nas autanje cjeloživotni proces koji se ne prestaje ponavljati, no prema njemu s godinama usvajamo drugačiji stav, ojačani iskustvom i podrškom zajednice.

Priča koju dijelim vezana je za moje javno autanje na državnoj televiziji, povodom široke kampanje PROTIV Referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj koji je trebao u Ustav Republike Hrvatske unijeti definiciju kako je brak zajednica žene i muškarca. Nakon što je Sabor te 2013. donio odluku o raspisivanju referenduma i nakon što smo vidjeli što homofobna ekipa na čelu sa Željkom Markić i projektom “U ime obitelji” želi postići, među aktivistima na LGBTIQ sceni počeo se organizirati svojevrsni pokret otpora u koju se uključio i široki front saveznika i saveznica, te podržavatelja s kulturne i medijske scene. Budući sam u javnosti bila prepoznata kao jedna od spisateljica koja se u svojoj književnosti bavi pitanjima LGBTIQ života, zamolili su me da se pojavim u jednoj tv emisiji i da afirmativno govorim o svojem lezbijskom identitetu. S radošću sam prihvatila poziv, jer sam bila svjesna da se cijeli niz LGBTIQ aktivista do tada u javnom prostoru pojavio dovoljno puta i da je sada vrijeme za nas koji smo stjecajem različitih okolnosti ostajali u sjeni. Također, smatrala sam da je fer da nazovem svoju majku i da joj najavim moje pojavljivanje na televiziji, kako bi i ona imala vremena i prostora za prihvaćanje tog, tada aktivističkog čina. Međutim, majku je moja najava iznimno uznemirila i traumatizirala. Nakon što smo zajednički godinama radile na njezinom prihvaćanju mog lezbijskog identitet i u tome, čini se, uspjele, pred nama se sada ispriječio novi, naizgled nesavladiv izazov: javno autanje na državnoj dalekovidnici. Stoga je od mene nizom emocionalnih argumenata zahtijevala da od gostovanja odustanem, no ja njezinu želju nisam mogla uslišiti. Bila sam, naime, dovoljno svjesna da je dobrobit cijele zajednice ovog puta važnija od straha i osobnih trauma. Tog sam danas pred kamerama HTV-a nastupila ponosno, trudeći se da potisnem grč u želucu i svijest da svojim istupom majci nanosim bol. Nekoliko dana nakon emitiranja mog intervjua ja i mama smo razgovarale na telefon i ona mi je iz ljutnje i frustracije uputila uvrede koje sam tada shvatila smrtno ozbiljno, a danas su mi smiješne. U to sam vrijeme kao prijateljica i partnerica jedne od članica benda U pol 9 kod Sabe bila česta gošća (čitaj; inventar) na njihovim probama u podrumu u Heinzelovoj. Bližio se Božić, svi smo bili nekako pokisli zbog vlastitih muka, ali imali smo jedni druge u tom memljivom podrumu gradskog nebodera. Glavna autorica benda donijela je na probu novu prigodnu pjesmu o “našem” Božiću, nazvavši je “Disfunkcionalan Božić” i u nju je stavila stih o meni i mojoj mami. Kad god je slušam, otplovim u to vrijeme i tu tešku godinu, jednu od najtežih u hrvatskoj LGBT povijesti, no ja ću ja pamtiti po dirljivom i snažnom zajedništvu koje nas je tada grijalo.