Priča:

Ulaz u kino dvoranu uvijek je bio trenutak koji sam nestrpljivo iščekivala jer sam tu doživljavala posebnu povezanost.

Ona je znala da voli djevojke, dok ja nisam bila svjesna svojih osjećaja.

Na ulazu u kino dvoranu redovito smo se družile, smijale, povezivale pogledom, čak sinkronizirale odgovore bez prethodnog dogovora. Taj osjećaj bio je više od običnog prijateljstva, izazivao je žudnju za više, za bližim kontaktom, za dodirima koji bi izražavali ono što riječi ne mogu. Svaki put kada smo se susrele, željele smo još, željele smo taj trenutak produžiti.

Ne bih mogla prestati gledati u njene oči i usne; te oči su bile poput vrata u neki neistraženi svijet, a te usne su pozivale na riječi koje se nisu mogle izgovoriti. Moja ruka je bila željna dodira, dužih zagrljaja koji bi govorili ono što osjećaji često ne mogu. Bila je to želja prema neistraženom, prema nečemu nezamislivom do tog trena.

Vrijeme nije imalo značenje; postojala je samo želja za ponovnim susretom, za trajanjem tog posebnog povezivanja koje se činilo kao da nikada ne bi trebalo završiti.

Ulazak u kino dvoranu predstavljao je vrata prema njoj, svijest o mom vlastitom privlačenju prema djevojkama.