Priča:

Iako je moja priča o outanju neobična i na prvi pogled hrabra zapravo nije uopće hrabra.

Prepustila sam se slučajnosti koja mi se svidjela i tako izbjegla neugodan razgovor sa roditeljima

koji su već tada bili razvedeni i u jako lošim odnosima.

Važno je objasniti da moja obitelj, kao mnoge obitelji južne Dalmacije, nije imala tradiciju razgovora. Mi smo imali tradiciju svađanja i vikanja.

Pod normalno se vikalo, iz sobe u sobu, s balkona na cestu, tata i mama jedno na drugo

pa onda oboje na mene i sestru. Nikada nisam s roditeljima razgovarala o svojim osjećajima. Šutjela sam, plakala i ljutila se. To je bio raspon emocija koje sam uspijevala izraziti.

Sjesti i s povjerenjem razgovarati s njima kao u američkim filmovima, nikada nije bila opcija.

Teško i sporo prihvatila sam da sam lezbijka. Imaj molim te na umu da su to ratne 90-te.

Atmosfera u društvu je bila očajna.

Ja nisam bila spremna voditi razgovore sa prijateljicama, objašnjavati svoju seksualnost i proglašavati se lezbijkom. Nisam to nikada odradila. Jedva sam i sama prihvatila da sam gay.

Jedina osoba kojoj sam se na taj način outala bila je moja mlađa sestra. Nikome drugome nisam ništa objašnjavala. Svi su već kužili da sam lezba, znali su da sam u ozbiljnoj vezi sa starijom ženom ali ja i dalje nisam ništa objašnjavala niti se službeno proglašavala lezbijkom.

2005. surađivala sam na jednom umjetničkom projektu sa prijateljicom i odlučile smo napraviti „reklamnu kampanju za lezbijke“. U najvećim gradovima Hrvatske (Osijek, Zagreb, Split, Dubrovnik, Pula) bili su polijepljeni jumbo plakati za našu „kampanju“ koja se zvala Le-ZZ-Be

Bio je to aktivističko-umjetnički iskorak, svojevrsno javno outanje. Naše fotografije izašle su u raznim dnevnim tiskovinama. U mom rodnom gradu fotografija na kojoj se nas dvije ljubimo bila je na naslovnici dnevnih novina. Tako da sam formalno outanje koje sam tako dugo odgađala odradila na jumbo plakatima i naslovnicama novina. To mi se zapravo svidjelo.

Ni u jednom trenutku nisam s tim imala problem, nije mi bilo neugodno, nije me bilo strah, bila sam sretna i ponosna da smo to napravile. Te plakate su naravno vidjeli i moji roditelji, tetke, ujaci, rođaci, susjedi, prijatelji… Nije više bilo sumnje jesam li ili nisam lezba.

Nitko mi nije postavljao nikakva pitanja, nitko se nije ljutio, nitko me nije zaustavio na cesti niti su mi dobacivali (što u malom gradu ne bi bilo čudno). Atmosfera u društvu, u odnosu na devedesete, tada je bila puno liberalnija i to se osjećalo.

Meni se pak bilo puno lakše outati na jumbo plakatu nego uranjati u svaki odnos posebno i objašnjavati se. To je bilo emotivno preteško. Za osobu koja je predugo šutjela o svojim osjećajima, skrivala ih, bilo je lakše outati se svima i nikome posebno.

Iznimka je samo bila moja sestra. Jedina osoba s kojom sam u to vrijeme bila dovoljno opuštena i  bliska.