Priča:

Mislim da sam uvijek na neki način znao da sam gay. Kad sam imao 15 svi moji prijatelji su već znali, ljudi iz škole, grada, društva, moja obitelj je znala, iako im to nisam zapravo rekao. Mislio sam da sam potpuno otvoren po pitanju identiteta, i osjećao sam se kao sasvim normalan tip kojeg sasvim slučajno privlače drugi muškarci. Bila je 2013. godina. Godina homofobnog referenduma o braku u Hrvatskoj. Sve je to u javni prostor iznijeli jako loše stvari, većina je mrzila manjinu, nisu željeli da dijele ista prava. Iako si bio samo “običan tip koji se slučajno zaljubi u druge tipove”, ne isticao se ili bio previše “gej”, to nije bilo dovoljno. Grupa aktivista je fotografirala ljude kako drže znak podrške kampanji protiv referenduma. Zaustavio sam se, uslikao se, i kad su me pitali zašto, rekao sam jer ne želim da mi se ograniče prava. Tada nisam puno razmišljao o tome, ali gledajući tu fotografiju sada, 10 godina kasnije, shvaćam da je nešto započelo toga trenutka. Moj drugi coming out, spoznaja da ne moraš biti “normalan” da bi bio prihvaćen. Shvaćanje da ne možeš samo zadržati to za sebe i misliti, ah ljudi onda neće zamjeriti. Napokon sam shvatio da moraš živjeti svoj život vjeran sebi. To mi je omogućilo da preispitam svoj identitet, da razmišljam o svojoj autohomofobiji, i tada je zapravo započelo moje putovanje kao aktivista.